Romski jezik predstavlja indijski, i to novoindoarijski jezik, koji se je proširio cijelom Europom, pa tako i Hrvatskom, i mnogim dijelovima svijeta. U radu se pokazuje kako romski, iako je posudio mnogo riječi iz dijelova svijeta kojima su njegovi govornici prolazili ili u njima živjeli, dakle farsizama, bizantinizama, romanizama, slavizama i dr., pa i neke gramatičke oblike, npr. član, ipak čuva temeljni gramatički ustroj indijskoga, i to novoindoarijskoga jezika, koji se može izvoditi iz staroindoarijskoga ustroja i njegovih oblika (vedskih i sanskrtskih), preko srednjoindoarijskih (prakrtskih), do potvrđenih romskih gramatičkih oblika i sustava koji oni čine. Pritom se moraju uzeti u obzir glasovni zakoni koji vrijede za srednjoindoarijske jezike, a potom prepoznati i neki posebni zakoni koji vrijede za romski. Vidi se da su glasovne mijene izazvale u romskome sličan preustroj sklonidbe kao u hindskome, ali da je glagolski sustav u romskome u osnovi očuvao ustroj sintetičkih oblika, kakav je imao staroindoarijski, dok se je taj ustroj u hindskome raspao pa je stvoren nov sustav analitičkih oblika vremena, vidova i načina. Pregled izabranih gramatičkih oblika u povijesno-poredbenome okviru sastavio je Mislav Ježić, a izbor leksičkih podudarnica priredila je Katarina Katavić. Taj izbor romskih riječi (poredanih alfabetskim redom za indijske jezike) zorno oslikava kako su se glasovni zakoni za srednjoindoarijske jezike, a potom i za novoindoarijske, i posebno romski, odrazili u oblicima romskih riječi, i kako omogućuju da se prave romske riječi po postanju (tadbhave) razlikuju od posuđenica, pa i onih teže prepoznatljivih koje se u novije vrijeme znadu posuditi iz indijskih jezika i posebno iz sanskrta.
展开▼
